DIPLOMSKI RAD: Sastanak rastanka, 2010, UMAS
UVOD
Sami
naslov ovog diplomskog rada „rastanak nastanka“ možda ostavlja dojam da se radi
o spontanoj igri riječi, na izgled banalno i naopako. No kad se malo bolje
usmjeri fokus može se pronaći određena mistika. Pokušat ću kroz ovaj rad na svoj način protumačiti
značenje ovog naslova, kako u literarnom tako i u praktičnom djelu. Moj rad bih
sadržavao više portreta izmodeliranih u glini koji bi u konačnici tako bi bili
i izloženi u izložbenom prostoru. To inače nije praksa zbog trošnosti materijala
kao što je glina. Kod sušenja količina gline koju obrađujemo se smanjuje tj.
ona se skuplja. Skupljane kod sušenja je najobičnije isparavanje vode. Zbog
toga bi svaki od portreta pokraj svojeg postamenta imao priloženo sredstvo za
održavanje gline (prskalicu s vodom) koji će omogućiti svakome tko posjeti
izložbu da produži vijek trajanja
izloženih portreta, odnosno umjetničkog djela. Održavanje gline (
konstantno vlaženje ) je nužnost u uprocesu modeliranja, zbog svojstva gline
koja sušenjem gubi svoju kakvoću i tako
otežava manipuliranje tim medijem dok u konačnici dolazi do rasipanja ako se
potpuno zanemari. Ovakav suživot i međuovisnost autora i rada ogledan je
primjer odnosa koji je ovisan o
interakciji. Kroz sve ove procese prethodno navedene moguće je isčitati
simboliku stvarnosti koja se događa s međuodnosima u najširem smislu ,čak i
pretpstaviti njen tijek i vijek, što bih ja pokušao izraziti kroz kiparske
elemente i interakciu onih koji doživljavaju ili ne doživljavaju umjtnički čin.
Moj rad pokušava istražiti međuodgovornost svih faktora koje je moguće
percipirati u jednoj društvenoj organizaciji i izvan nje.
IZRAŽAVANJE KROZ KIPARSKI MEDIJ
I SIMBOLIKA MATERIJALA
Moj
diplomski rad kako sam već u uvodu spomenuo sadržavao bi se od autoportreta i
portreta mojih kolega izmodeliranih u glini.
Portret u
povijesti umjetnosti je jedan od najzastupljenijih motiva. Postoji i razlog
zbog čega je to tako. Portret je gotovo simbol osobe, on zastupa identit
čovijeka, identificiramo po njemu...
Glina kako je kipari vole nazivati kiparski
kruh isto tako je simbol i pra materijal kiparstva. Ne zamislivo je da nekom
kažete da ste kipar , a da vas taj ne poveže s tim iskonskim medijem. Portret i
glina su simboli kiparstva i ljudske težnje da se uhvati u koštac s prirodom.
Čak i prijemni ispit uijetničke
akademije ovisio je o ova dva simbola .
Pokušao sam tradicijonalnom kiparskom pristupu pridodati suvrmeni kontekst i izričaj,
postavljajući likovno (tradicionalno) s istobitno konceptualnim(suvremeniji
pristup).
Potreba da se napravi nečiji portret u svojoj
genezi sadržava i potrebu da se nekog ovijekovječi, da ga se pamti, kako bi
buduće generacije mogle lakše povezati priče s tom osobom kad imaju i fizički
prikaz te osobe. Međutim kroz portretiranje mojih kolega i sebe postavio sam
stvari potpuno obrnuto. Zbog materijala kojeg sam odabrao (glinu kao finalni
medij) osudio sam svoj rad na egzistencionalnu ovisnost o drugima. Ne mogu
svojim kolegama dati garanciju ni rok
trajanja koliko će njihovi porteti vremena izdržati. Ovise isključivo o
konzervansu kulture odnosa današnjeg vremena. Dok sam opisivao sadržaj rada
bliskim ljudima, visjelo bi pitanje u zraku zašto to uopće radiš kad će ti se
rad raspast kroz nekoliko dana,kao da i oni nevjeruju da će opstati. Nisam bio
sretan s odgovorima koje sam im davao ...
Portretiram
vrijeme danas, portretiram vrijeme trajanja koje je uvijetovano interakcijom
drugih ljudi i njihovom kulturom odnosa. Ljudi su poput gline suše se pod
usijanom ignorancijom. Izabrao sam sebe i svoje kolege za prtretiranje iz
razloga što je naš posao direktno vezan za kulturu tako da na slikovit način
demonstriram našu poziciju u društvu danas.
POVIJESNE SUGESTIJE
Ako postavimo pitanje orginalnosti uopće (u ovom
slučaju umjetničkog dijela ) dolazimo do apsurdnih opravdanja i pravdanja
legitimnosti nečijeg rada. Govoriti o orginalnosti bez predmetno je i
pnižavajuće za zdrav razum. Jedino čime bi se orginalnost preciznije mogla
izmjeriti je neznanje i neinformiranost.Kroz vrijeme studija nerjetko su mi
dolazile ideje za različite radove, no taman kada bih se koncentrirao i krenuo
u razradu te ideje naišao bi da se netko već s tim bavio (već viđeno). Već viđeno
je uistinu progonitelj mladom umjetniku koj želi doprinjeti nečim novim. Tako postavljene stvari veoma frustriraju,
teško je iz njih izvući išta novo. Ali to je neophodan proces sazrijevanja
osobe i njenog djela. Takav sukob frustracija
je radna tmperatura u stvaralačkom duhu, u istom trenutku je uključeno
više energetskih vibracija koji istovremeno dovode do iznemoglosti koja opet
stimulira reakcije samoobrane odnosno to znači ili ću odustati ili nadrasti
takvo stanje. Zbog toga je već viđeno
kriv pristup problemu, tu se
očituje više problem super ega nego bilo čega drugog.
Pomiriti i uravnotžiti svoj rad s već postojećim, dovesti ga do stabilnog
stanja koji može pospješit kreativnost, to je lakši početak stvaranja.
Povjest
koliko god ona bila prožeta turbulentnim promjenama od pra povjesti na ovamo,
toliko se u njoj može prepoznati određena univerzalnost. Nerjetko sam nailazio
na primjere u ranijoj povijesti umjetnosti koje bi mogle funkcjonirati i
funkcioniraju danas, a uz određeno postavljanje u novi kontekst stvaraju novi
rad. Percepcija konstantno varira zbog toga predmeti koji su danas isključivo
za uporabu sutra već mogu biti umjetnički čin, primjerice od pojave pisoara
Marcela Duchampa sve može postat umjetnički predmet ili Beuysova tvrdnja da je
svaki čovijek umjetnik. Ta su dva čovijeka koja su znatno utjecala na osnovna
poimanja umjetnosti, zato bi bilo smješno danas govorit o novom u svijtu
umjetnosti. Postmoderna umjtnost zastupa stav kako nova otkrića nisu potrebna,
jer sve je već otkriveno; brišu se granice masovne kulture i umjetnosti,
uzimaju se teme i postupci iz prošlosti, kombiniraju se različiti stilovi,
vraća se narativnost i alegorija, prenaglašenje iskustva različitih povijesnih
i suvremenih praksi, služenje postupkom dekonstrukcije... Postmoderna očio ne
pronalazi problem u pluralizmu stilova, dapače ona ga podržava kao takvog.
Uistinu o
povijesnim korelacijama koje su utjcale na mene i moj rad je teško odrediti u
izoliranom obliku. Mene je kroz povijest umjetnosti najviše privlačilo to
poistovjećivanje s određenim autorima koje sam želio razumjti, nekad bih
pokušao i napraviti sličan rad kako bih mogao lakše približit i iščitati bit
rada, odnosno zašto nešto pstoji kao takvo. Jasno je da se svi senzibilitetom
razlikujemo, ali proživljavanje na takav način povezalo me je i puno
intezivnije sam doživio umjetnički čin. Pokušao sam se iskreno i prijateljski
postaviti sa svim što sam učio u povijsti umjetnosti i onda kad mi je nešto
bilo potpuno apatično, odbojno. Sjetio bih se kako su moji prijatelji
impresionisti promatrali pejsaž oslobođen svijetlom, a isto tako su bili
marginalizirani i izrugani od svojih suvremenika. Da ne bi vršio takve genocide ideja odlučio sam se od svih
učiti, promišljam više o tome kako će mi rad utjecati na krug ljudi koji se
susreću s mojim dijelom, nego na što ih
ono podsjeća.
SVJEDOK KULTURE
Čin stvaranja u svojoj osnovi teško je objašnjiv; teško je
odrediti razlog zašto nešto postoji ( Zemlja, čovijek, biljke ,životinje…). Ako
pokušamo ustvrditi genezu odakle sve je i zašto je dolazimo do ograničenih zaključaka. Možda je djelomično prihvatljiv odgovor da prvi
čin stvaranja pripada nekakvom nad biću
ili višoj inteligenciji koju čovijek ne može percipirati. Iako čovijek ne može
percipirati i spoznati tu sferu „velikog praska“ ima nasljeđen „gen“ da stvara,
producira, reproducira i reciklira. Mogučnost čovijeka da stvara uz to što je
veličanstvena prigoda da se samoostvari istovremeno je velik teret i
odgovornost ali i oružije. Isprepletanje fundamentalnog, materije , produkcije
i reciklaže znatno je oblikovalo ono što mi dnas doživljavamo „zdravo za gotovo“. Umjetno stvoreno pstalo
je prirodno, toliko je već tu da se i ne zapitamo zašto je tu, tako da ljudska
civilizacija postaje prirodna ne umjetno stvorena za onoga koji nasljeđuje kulturu svojih
predhodnika. Ako je čovijek stvoren od višeg bića (stvoritelja) onda je čovijek
stvoritelj civilizacije (kulture) a percepcija te kulture oblikuje kulturu
života kako pojedinca tako i društvene organizacije. Kultura je danas toliko
napredovala da je teško iščitat i
popratit njene transformacije i ulogu kreiranja civilizacije.
Jedan fenomen koji se
artikulirano ponavlja i transformira kulturu ili percepciju onih koji kuturu
žive je taj da svaka novost postaje novost iz razlog što je suprotiva onoj
prethodnoj (ili je negira u ptpunosti), a tko je i budućoj zapisno da bude
prošla , ovdje se da iščitati da se vrtimo u zatvorenom krugu. Problem je danas
što ovakva logika nastojanja „novog“ bilježi svoj eksponencijalan rast-
ciklično beznađe bez odmaka.
Kultura kroz
povijest imala je različite ukoge koju
je od pra povijesti do danas sve teže pratit zbog takvog eksponencijalnog rasta
i razvoja. U manjku vremena postli smo ponosno izgubljeni i smodostatni,
kultura j postala opasna zato što je ostala sve.
U ovim vremenima imamo spoznjne devijacije ,ili spoznajno
vegetiramo, postje nam sve drukčije isto.
U filozofiji pstoji
termin determinizam.Determinizam je filozofska pozicija prema kojoj je sve što se događa determiniramo; svijet
u kojem živimo zapravo je veliki strogo
determinirani mehanizam. Procesi u prirodi odvijaju se po točno određenim zakonima: zvijezde se kreću po strogo
utvrđenim putanjama, Sunce svaki dan izađe i zađe u točno određeno vrijeme,
elementi se spajaju po nužnim zakonima kemije, svjetlost se odbija pod točno
određenim kutem, genetski kod organizma određen je genetskim kodom roditelja,
itd. I društvo je prožeto pravilnostima: cijene rastu ili padaju u skladu sa
zakonom ponude i potražnje, siromaštvo dovodi do političke nestabilnosti,
razvoj industrije dovodi ljude u gradove, itd. Ni
individualno ponašanje tu nije izuzetak. Mi i naši postupci samo su mali
zupčanici u velikom mehanizmu svijeta u kojem živimo. Kao fizička bića ponašamo se u skladu sa zakonima fizike; kao socijalna bića ponašamo se u skladu
sa zakonima sociologije; kao psihička
bića ponašamo se u skladu sa zakonima psihologije; itd. Stoga je sjećaj da smo
mogli učiniti nešto različito od onoga što smo učinili naprosto pogrešan. Naše
ponašanje u potpunosti je determiniramo, isto kao i sve drugo u prirodi.
Tvrdnja da slučaj ne postoji dovodi u pitnje koliko je čovjek slobodan
odlučivati.
Laplaceov demon
Laplace[1] je bio determinist. To znači da je vjerovao da
je sve što se događa u potpunosti
određeno strogima zakonima prirode.[2] Naše su
intelektualne sposobnosti ograničene, malo toga znamo te smo stoga malo toga u
stanju predvidjeti. Međutim, biće superiornih ili čak beskonačnih
intelektualnih sposobnosti moglo bi znati dvije stvari;
(1) položaje svih tijela u svijetu, i
(2) sve sile koje na njih
djeluju.
Po ovoj teorijii čovijek nije slobodan tj. uvjetovan je ovim
mehanizmom. Ovakva postavka je zanimljiva ,otvara mnoga pitanja koja udaraju na
osnovne postavke slobodnog bića. Nije lako prihvatiti ovakve teze, naprosto je
ponižavajuće, ali ipak ne možemo osporiti djelomičnu istinitost koju je lako
dokazati. Ona je poprilično prisutna i postojana u našem iskustvu življena. U svom radu koji sdrži
osnovne elemente determinističkih postavki hto bi istražiti postoji li
mogučnost da predvidim budućnost svom radu ili po detrminističkoj formuli
izračunam logičan slijed događanja.
Ključno je naglasiti da ovaj eksperiment nije jedina težnja
i zadatak ovog rada . Glavni fokus bi
stavio na poticanje odgovornosti u odnosu na kulturu , na odnos u najširem
smislu i bilo kojem kontekstu. Ovakav čin bi isto tako bio svijedok jednom
kulturnom činu, odnosno kulturni događaj koji svjedoči o kulturi u datom vrmenu
i prostoru. Nadam se da ću pogriješiti u predviđanjima, volio bih da je čovijek
nešto više od jednog djelića determinističkog stroja koji ga toliko uvjetuje da
dovodi u pitanje autonomiju slobode.
PATOLOGIJA
VLASNIŠTVA
Vlasništvo je najveći oslonac za sigurnost i odgovornost.
Onaj tko nema sigurnost traži vlasništvo,
a ako ga ne dobije tim opravdava svoju odgovornost odnosno neodgovornost.
Ovo je prikaz ljudske
percepcije i svi smo pred ovim zakonom
jednaki - zakon vlasništva. Ovakva percepcija je
vjerovatno u početku bila usmjerena prema nečem neživom pa se kasnije
impantirala u živo, pa iz toga živog u fundamentalno odnosno duhovno i tako je to „stanje“ postalo
normalno. Jedina ozbiljna konkurencija vlasništvu u umjetno stvorenoj kategoriji
je glupst. Sinergija ova dva fenomena
oko kojih se toliko trudimo vladaju svim u svemu, ne znam koju smo prije izmislili.
Ovo, iako je naš
proizvod ne možemo mu se suprotstaviti osim ako ne izmislimo novi još „bolji“.
Tako rješavamo problem da ga zamjenimo još većim onda nam se ovaj predhodni
čini neznatan. Za takav uspjeh dobivaju se najveće nagrade i priznanja. Priznanje
ono što nas čini močnim, taština spada u najslađu skupinu i ona je najplodnije
tlo za ovo predhodno navedeno.
Glupost najbrže
isparava i poput kiše „blagoslivlja“ zemlju i mi uživamo, divimo se tim
plastičnim plodovima gluposti, prekrasni su.
S kim bankarimo?...
Već sm spomenuo u jednom djelu diplomskog kako neki moji
bliski ljudi nisu mogli razumjeti zašto radim nešto što ne mogu zadržati , ja
sm također prošao i još prolazim kroz ovu groznicu vlasništva. Trebala mi je
snaga duha, jer motivacija je u ovom slučaju malodostatna ; ulažete sav svoj
trud, znanje, ljubav u nešto što
prdpostavljate da neće opstati.
U tom odricanju otvorila se puno veća dimenzia i puno
osjetljiviji medij za obradu, a to je ljdska svijest. Probuditi svijest ili je
bar malo pomaknuti za mene je najveći izazov u stvaralaštvu. Istovremeno
osjećam i veliku ogovornost ako dođem do mogućnosti da na nečiju svijest
djelomično utječem (međudjelovanje ,međuoblikovanje je svakodnevna pojava samo
se razlikujemo po tome jesmo li svjesni
ili manje svjesni te činjenice). Ako se dogodi intmnije promišljanje o onom što
i kako živimo- to bi mi mnogo značilo …
Primjedbe
Objavi komentar