S izložbe_Vjetar puše jer mora 2011

„VJETAR PUŠE JER MORA“

Približiti osobno iskustvo vjere je uistinu težak zadatak iz razloga što krećem od  polazišta da govorim o nečemu što ne mogu obuhvatiti, opisati ili odrediti mu granice. Iako u nutrini svoga bića u takvu intimnom odnosu osjećam potpuni mir u kojem bih rado ostao, taj isti mir eksponencijalno raste te tako više ne biva samo nutarnji, već izrasta, probija se van, ni sam ne znam dokle ide, a kamoli da kontroliram njegov put. Čudesna je ovo spoznaja za mene, moj „brod slobode“. Nisam sam, ja jesam, ali nisam sam, niti sam sam po sebi. Ovo su prvi koraci koji su me naučili da svoj pogled koristim i kada zatvorim oči.                                                                                                

Da, od tog mi je trenutka sve teže lagati, znači morao sam početi razmišljati samo o istini ili, drugim riječima, o onomu što JEST.  Da, čuo sam za JEDNOGA  što se tako čudno predstavio „JA SAM KOJI JESAM“… Da, uistinu ovo je „bahato“ jednostavno te je lako za shvatiti kojim putem nastaviti istragu svog života. Međutim, život  poslije tog trenutka više nije tako jednostavan. Jednostavno je ono što JEST. Problem nastaje u kategorijama percepcije koja koristi termin činjenica. Činjenica je alat kojim pokušavamo doći do onoga koji JEST : i To nije tako strašno do trenutka kad taj čitavi niz činjenica, koje znamo, pretvorimo u stubište koje mukotrpno gradimo, još smo ljenji svaki put iznova penjati se tim istim stubama. Svaki takav napor veliki je otpor i svi kad-tad odustanemo, a ako ne, onda sigurno često razmišljamo o tome.

Čitajući onu debelu crvenu knjigu sitnih slova pojavio se JEDAN, koji je to „živo stepenište“ i taj put do onoga koji JEST, spustio na Zemlju. Međutim, nama to nije bilo jasno pa smo ga odlučili raspeti, odnosno ubiti, i dakako svakim danom to iznova činimo, ali ON JEST…

                                                                                                          …ili ja nisam činjenica?!

Na nastajanje ovih skulptura znatan utjecaj imale su određene koncepcijske postavke.

Neke od tih su :

Grumen svježe gline stavio bih na stalak za modeliranje  bez predodžbe o obliku koji želim stvoriti. Utiskivao bih tragove u tu masu iz koje bi se uz sugestiju loma svjetla iščitavale figure, koje su izranjale iz tog nedefiniranog prvobitnog oblika. Druga postavka stvaranja bila je ta da sam odredio vrijeme stvaranja  poštujući  jedno od svojstava gline: njezino sušenje. Vrijeme trajanja izrade bilo je točno toliko koliko je glina bila podatna (meka) za oblikovanje bez dodatnog ovlaživanja.  To inače nije praksa pri korištenju tog medija, jer glina u doticaju s kisikom gubi vlagu i suši se, tj. gubi svoje najvrjednije svojstvo.

Prva postavka u ovom slučaju meni daje ulogu suautora, a  ne autora finalnog oblika. Taj se oblik također transformira u percepciji svakog tko se susreće s ovim djelom i tako se ostvaruje dodana sukreacija koja se sintetizira i multiplicira u različite oblike iskustva. Druga postavka, kojoj sam vlastitom odlukom ograničio vrijeme nastajanja, utjecala je tako da su forme nastale „iz daha“, što je znatno utjecalo na finalni izgled i način na koji je površina obrađena.

Ove figure lišene su bilo kakve ikonološke identifikacije. One više predstavljaju različita stanja duha nego određenog pojedinca, kao što je strogo određeno u ikonološkoj praksi i do sada u sakralnoj baštini.

Položaji tijela većinom su u graničnoj mogućnosti torzija koja je moguća ljudskom tijelu. Ona su nagnuta, iskrivljena, u grču, pod teretom ili u borbi s prisutnim silama… U isto vrijeme su i stabilna, snažna, žilava.  Ponekad su iscrpljena, ali onda se osjeća prisutnost neke dolazeće snage. Takav prikaz povećava dramatičnost i ostavlja nabijenu atmosferu nadrastanja sile koja im se protivi, a koja nije prisutna u fizičkom obliku skulpture. Ove radove čine i omogućuju im bitak isti elementi koji su potrebni svakom životu i bitku, a to su: svjetlo, voda, zrak, zemlja, vatra… Ovi elementi neophodni su za proces sazrijevanja onih transcendentnih elemenata koji otvaraju prostor za vječnost, jednom riječju za LJUBAV…

Ova dva teksta govore o dvama proživljenim iskustvima koja imaju istu kronologiju i pojedine elemente koji su se utjelovili u različite oblike i medije, a svjedoče o istom ili za mene JEDINOM u kojem svi JESMO i sve JEST.

Autor teksta i skulptura: Frane Šitum